Vlč Marko Tomić
Vlč Marko Tomić

Sarajevo, 17. prosinac 2010.

Propovijed postulatora Tomića na misi o 69. obljetnici smrti Drinskih mučenica

Obljetnica smrti s. Jule i četiriju susestara

 

Svečanim Misnim slavljem u crkvi Kraljice krunice u Sarajevu, 15. prosinca sestre Kćeri Božje ljubavi obilježile su 69. obljetnicu smrti s. Jule i četiriju susestara poznatih kao Drinske mučenice. Euharistiju je predslavio postulator kauze vlč. Marko Tomić, župnik župe Otinovci-Kupres. Prigodnu propovijed postulatora Tomića donosimo u cijelosti:

Poštovani,

radost mi je s vama dijeliti ovaj trenutak iz razloga što smo kao zajednica okupljeni oko Krista i kao poštovatelji Drinskih mučenica. Razmišljam o stvarnosti koja nas je ovdje okupila. Naravno, to je Krist Gospodin; od njega počinje sve. I zato, tajna se ne može nikada ticati samo jednoga. Ona je uvijek priopćena makar nekomu – vrijednost koja stvara napetost. A u toj stvarnosti se događa vrijednost koja na poseban način u nama provocira, izaziva, reakciju. Rečeno ovako, izgleda kao nešto izvanredno. Bog je jednom izgovorio svoju veliku ponudu prema meni i tebi i podijelio tajnu u riječi „volim te“. To sam ja, meni je tajna priopćena. Ja nisam objekt njegove ljubavi nego subjekt. On u mene postavlja vrijednost na koju ja sada pokušavam odgovoriti, shvativši veličinu u svoj svojoj zbunjenosti, svjestan koliki je to dar. Ne kao stvarnost koja mi se nudi, nego veličina mjerena Darovateljem. Zar ja? Da, ti. Ne Vi, nego ti. I u toj stvarnosti pokušavam dopustiti, neka mi bude po Njegovoj Riječi.

Kad se to počne događati, osjeća snaga tajne koja počinje klijati, rasti i donositi svoj plod. Ona jednostavno, u svojoj stvarnosti, nadmašuje ono što bi mi, nekakvim svojim načinom i dobronamjernom stvarnošću djelovanja, pokazali prema svima koje poštujemo. Jer, u jednom momentu nećemo moći. U drugom, nedostajat će nam vremena. U trećem, nemamo baš previše motiva, ali ne isključujemo da ćemo to činiti. I kad pomiješamo tu stvarnost vrijednosti s vremenom, onda postajemo ljudi. A kad dopustimo da ono što nas veže kao stvarnost vrijednosti tajne podijeljene s Bogom, „ja tebe volim“, i kad sam na taj dar spreman odgovoriti, onda shvaćam da nadilazim sebe, jer po daru ja ostvarujem nešto što ni ja ne mogu dovoljno shvatiti, ali tek u odnosu na Njega sve to dobiva posebnu specifičnu vrijednost i ne može je nitko zanijekati. E, to je ona vrijednost koju mi u tom religioznom odnosu, kada povežemo stvarnost tajne koju nam Bog u nama nudi i izgovara kao činjenicu, On time progovara u nama – to smo ti i ja, onda ta stvarnost dobiva sasvim novu dimenziju koju, niti ja, niti tko drugi može zanijekati.

Zato je, s obzirom na onoga tko ju dariva, zovemo jednostavno: ne istina, ne realnost, ne vrijednost, nego svetost. To ne može biti nešto zaostalo. To po svojoj biti ne može biti nešto što su ljudi udahnuli u stvarnost življenja, pa to mogu uvijek po nekakvim svojim mjerilima mijenjati. Kad to nadilazi mene, onda znam da je to dar nekoga tko je veći od mene. A kad sam ja toga dostojan, onda to tek potvrđuje pravu ljubav kojom se, kad se odgovori na tu tajnu, svjedoči veličina i vrijednost. I zato ne vrijedi biti - jedni slični drugima - jer bi se vrlo brzo izgubili u svojim različitostima, nego - svi što sličniji onome koji izgovara ovu tajnu „ja te volim“.

Danas se posebno prisjećamo vremena kada je na tu stvarnost odgovorilo pet djevojaka iz različitih krajeva, različitih naroda. Dakle, ni krajevnost, ni narodnost, niti što drugo ne znači posebno pred Božjim očima, nego ona direktna stvarnost obraćanja Boga kada „ja s Tobom stvaram savez“ i kad je taj savez plod moga htjenja i moga srca, jer našao sam Te, mi bi rekli, dostojnim. Kako se pred Bogom možemo osjećati dostojnim? Nikako bez Njega. I mi u tom momentu shvaćamo da je sva veličina od Njega. I u toj stvarnosti mucamo, nesigurni smo, pogriješimo, ispravljamo se. Samo u tom kontekstu možemo shvatiti i razumjeti da griješeći učimo, jer smo slabi kao ljudi, dogodi nam se, a nismo zlobni. Pa kad se opečemo, onda ponekad i na hladno pušemo. To je naše ljudsko iskustvo, a Njegova stvarnost „ja sam s tobom“. I kad u životu On postane Onaj koji će biti prvi, onda ćemo shvatiti uistinu da se ništa ne može mjeriti s onom veličinom nego kad je on, Emanuel, s nama Bog. Stvarnost moga života počinje biti slava Božja; svjedočenje rasta Njegovog sjemena posijanog u meni. Očituje se u mom životu.

Najočitiji simbol života jeste životvornost krvi. I u našem ljudskom poimanju, proliti krv znači završiti život. A kada je to vrijednost, koja svjedoči nešto više; ona mora biti početak nečega novoga, novost koja nadilazi vrijeme i prostor, nešto što više nije podvrgnuto ni vremenu, ni prostoru. Mi znamo cijeniti na različite načine neka postignuća čak i kad nitko za to nije prolio krv. Ali u kontekstu tajne podijeljene s Bogom, krv je stvarnost novog života. I nije slučajno da je, kad se krv prolije kao svjedok Kristove ljubavi, upravo to sjeme nove životnosti Crkve. I u toj stvarnosti moramo promatrati taj odgovor, veliki odgovor na povjerenu tajnu.

Svjedoci smo mučnih doživljavanja života u neposrednoj prošlosti. Imamo nesretno iskustvo rata. Eksplodirala bomba, pobila djecu, nevinu djecu. Nisu mučenici, ali jesu žrtve jer su poginuli kao nevina dječica u zlom ozračju dana i okolnosti, radi nesmotrenosti ili zlobe, pa čak i slučaja. I poginuli su kao pojedinačno - ime i prezime, svako dijete. Prisjetimo se davnog događaja kad je Herod posegnuo za Isusovim životom i pobio nevinu djecu u Betlehemu. Nije ubijen nijedan kao Luka, Ivan, Petar ili Pavao. Svaki je ubijen kao Isus. E, oni su mučenici, jer oni nisu pobijeni kao pojedinci, svaki zasebno, sa svojim imenom i pripadnosti vlastitoj obitelji, slučajno Isusove dobi. Nego, Herod je dao svakoga ubiti kao Isusa, jer, svejedno što je među njima od tolikog broja samo jedan Isus, ali svaki od njih je ubijen kao da je Isus. I oni su mučenici njegovi i prolivena krv male djece u ovoj tajni „ja te volim“ znači biti s Njim zajedno, biti s Njim jedno. To je početak jedne stvarnosti u Bogu. To nije vrijeme ni trajanje, to je stanje. Mi ga vrlo rado volimo zamišljati kao vječnost iako je to opet uvijek samo naše ljudsko razmišljanje.

Ali vidite, zaustavljena je jedna vrijednost u trenutku i dan joj je opći značaj. I krv nije prolivena da nestane ili da znači smrt, nego da svjedoči vrijednost koju nitko poreći ne može. Evo ga, tu je na djelu - svetost. Shvatit ćemo – nije zasluga onoga koji progoni, nego je to samo okolnost u kojoj se odvija život na koju mi ne možemo utjecati. Zato takva teška stvarnost života nije zapreka da se ostvaruje vrijednost koja je posijana u tajni odnosa „ja te volim“ i ja sam s tobom; to znači da sam u tebe posijao vrijednost. Kada se ta vrijednost ostvaruje, to je snaga i radost Tvoga života. Tu očekujem da procvjetaš spasenjem. Tu treba niknuti novost, kad svi misle da je kraj. Nisu zasluge koje te idu, nego zasluge koje si ostvario. Jer „Ja sam s tobom“, i „Ja sam ti otac, a ti si meni sin“. I ne bilo kako velik, nego kao otac. I kad se to ostvari, a to je vrijednost, i kad se krv prolije, to dokazuje i pokazuje novu vrijednost. Sve ostalo može biti lijepo ukomponirana priča različitih stvarnosti kojima možemo dati značenje, ali nikada ne smijemo izgubiti smisao u kojem to nije kraj, nego početak i pravi pečat novoj vrijednosti koju ne može nitko nijekati. A to znači da stvarnošću svjedočim Krista Gospodina – da smo On i ja jedno.

Otpada svaka ljudska reakcija, bez obzira što se događa. Mi znamo da nam život svjedoči da je u dobru lako dobar biti, ali da se na muci poznaju junaci. Interesantno, za što se život daje, ostvaruje se vrijednost, ne što bih netko želio nego što ja hoću. Podijeljena tajna s Kristom nosi ovu karakteristiku. Druge tajne, koje mi međusobno dijelimo, jesu različite vrste ortaštva. Ali uvijek je u pitanju podijeljena tajna, tu se ostvaruje dogovoreno, tu se uvijek ostvaruju vrijednosti za koje drugi ne trebaju znati. I kako ljudska tvorevina ponekad može biti zatvorena u krutu stvarnost ljudske zakonitosti u kojoj pogreška nosi gubitak života. Mučeništvo je sasvim obrnuto. Ovdje se svjedoči snagom prolivene krvi novu vrijednost. I zato Krist kaže direktno, kada odgovara Ivanu, da Kristova novost ljudima izgleda čudno, čak sablažnjivo – „blago onomu tko se ne sablazni o mene“, jer neobične se stvari događaju po ljudskom shvaćanju: gluhi čuju, slijepi progledaju, hromi hodaju i, zamisli još jedno, siromasima se propovijeda Evanđelje. Zašto bi se netko sablaznio nad tim? E pa, ako ćemo tražiti odgovor, onda ga moramo tražiti ostvarenog u Kristu, i to na križu. On je to ostvario. Krv Njegova je cijena svake vrijednosti, a ona je neprocjenjiva. Ona je jednostavno Božja, ona je ljubav Božja. Dopustimo neka bude tako i sve ćemo shvaćati i razumjeti, i sve ćemo drugačije razumjeti. A od nas se kao kršćana traži da budemo drugačiji. Amen! (kta)

 

EMANUEL - molitvena zajednica

---------------------------

*******************

*******************

RADIO MARIA BOSNA
RADIO MARIA BOSNA

*****************

Radio Marija Hrvatske

iTunes

******************