Započeo ekumenski hod zagrebačkim crkvama
Započeo ekumenski hod zagrebačkim crkvam
Microsoft Word Document 29.0 KB

 

Ekumenizam i Kristov nauk



Ekumenizam je put koji uključuje djelovanje među onima koji vjeruju u suradnju zbog potrebe svjedočenja za Gospodina, a ne zbog želje da se drugog uvjerava u ispravnost vlastitih i pogrešnost njegovih stavova.

U Novom zavjetu pojavljuje se grčka imenica muškog roda oikos, tj. kuća, mjesto stanovanja, boravljenja obitelji (Mt 9,6), mjesto u kojem živi kralj - kraljevski dvori (Mt 11,8), hram, kuća Božja, tj. svetište (Lk 11,51). U proširenom značenju rabi se kod grada kao doma u kojem žive građani (Mt 23,38), te, slikovito, zajednica vjernika u 'duhovnoj kući' (1 Pt 2,5). Imenica oikos je korijenski povezna s grčkom imenicom ženskog roda oikoumene, odnosno poznati nastanjeni svijet, sav svijet (Mt 24,14), odakle dolazi izraz ekumena, tj. 'svijet kao kuća u kojoj žive različiti ukućani'.

Ekumena današnjeg vremena ostvaruje se kroz ekumenizam. Ekumenizam predstavlja pokret među kršćanima različitih konfesija i denominacija tj. Crkva i zajednica. On se temelji na ideji suradnje i zajedništva pod pretpostavkom ravnopravnosti, prihvaćanja i uvažavanja različitosti među onima koji vjeruju u Gospodina Isusa Krista kao svog Spasitelja, Otkupitelja i Boga. Istinska ekumenska nastojanja potiču i promiču mir među različitim kršćanskim Crkvama i zajednicama, te općenito među ljudima. Potiču opće dobro u svim aspektima života društvene zajednice; kako na duhovnoj, tako i na materijalnoj razini.

Kratak povijesni pregled

Crkve reformacije: Evangelička, Reformirana, Prezbiterijanska i Anglikanska, tj. Episkopalna, smatraju se inicijatoricama suvremenog ekumenizma, čiji začetci sežu u polovinu 19. st., točnije 1846. g., kad je osnovana Evanđeoska alijansa u Engleskoj. Nekoliko godina kasnije, 1867. pod vodstvom Philipa Shaffa, osnovana je 'američka verzija' iste institucije. Ključna ideja poveznica bila je da različite protestantske skupine, Crkve, zajednice i sekte otpočnu dijalog te stvaraju klimu zajedništva i uzajamnog prihvaćanja.

Ekumenizam dobiva međunarodni karakter 1910. g. na Svjetskoj misijskoj konferenciji u Edinburgu, kako bi 1921. bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće, čiji je cilj poticanje suradnje oko misijskih nastojanja različitih Crkava. Sljedeći značajan događaj, koji je ostavio znakovit utjecaj na razvitak ekumenizma, dogodio se 1925. u Stockholmu, kada je održana Opća kršćanska konferencija o životu i radu, čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866. - 1931.), evangelički nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1930. Prva skupština Svjetskog saveza Crkava 1948. u Amsterdamu i Crkve reformacije, od tih vremena su poticale mir, zajedništvo, duh suradnje i dijaloga među ostalim kršćanima.

Rimokatolička crkva prihvaća ekumenska nastojanja 1960. g., kada je osnovana Kongregacija za promicanje kršćanskog jedinstva. Predstavnici pravoslavnih i protestantskih Crkava, u svojstvu promatrača, bili su nazočni na II. vatikanskom saboru (1962. - '65.) te kod donošenja Dekreta o Ekumenizmu (1966.). Godine 1969. papa Pavao VI. posjetio je sjedište Svjetskog saveza Crkava u Ženevi, a Rimokatolička crkva je stalni promatrač i članica pojedinih odbora Saveza. Papa Ivan Pavao II. 1995. u svojoj enciklici 'Ut Unum Sint' potvrdio je opredjeljenje Crkve na ustrajavanju glede ekumenizma. Godine 1999. postao je prvi papa koji je posjetio ortodoksnu naciju i time otpočeo približavanje i poboljšavanju dobrih odnosa među Crkvama. Evangelici (luterani) i rimokatolici su 1999. potpisali Deklaraciju o doktrini opravdavanja, koja je dovela do poboljšavanja odnosa između tih dviju Crkava i pomogla nadvladati nesuglasice koje su dovele do pojave protestantizma 1517.

Kristov nauk

Bitan dio biblijskog nauka povezan s ekumenom zapisan je u Iv 17 (Veliko-svećenička molitva u kojoj se Krist moli Bogu Ocu za svoje učenike). U vrlo dramatičnim trenutcima posljednjih sati svoga života, neposredno prije uhićenja, Gospodin moli, zagovara i razgovara, obraća se Ocu na prisan i iskren način. Obznanjuje svoju volju, usmjerava razmišljanja tadašnjih i daje poticaj budućim učenicima. Gospodin je svjestan trenutka, misije i poslanja koje mu je dodijelio Svemogući: dati život vječni onima koje je Bog odabrao! Pokazati put i otkrivanje vječnog života po vjeri, u Boga i Krista Isusa kao Poslanika, koji posreduje za sve ljude.

Gospodin u molitvi, između ostalog, moli Oca da sačuva sve one koji su odabrani da budu jedno! Teško je progovoriti o jedinstvu, a ne uočiti kako je tijekom kršćanske povijesti bilo više nejedinstva i organizacijskih nesuglasica nego jedinstvenosti u institucionalnom, ali i svakom drugom smislu. Od početaka pa do danas kršćanstvo nije bilo strukturirana Crkva s jedinstvenim središtem, a tijekom povijesti različiti centri su se pojavljivali - Rim je postao najutjecajniji, pored drugih značajnih centara: Jerzualema, Antiohije, Carigrada, a danas i Moskve, zbog tamošnje Pravoslavne crkve, i Ženeve kao sjedišta Svjetskog saveza Crkva. Dakle, tijekom povijesti u organizacijskom smislu, Kristova Crkva na zemlji nije bila jedinstvena. Zato se postavlja pitanje na kakvo jedinstvo svojih učenika Krist primarno misli?

Ideja jedinstva često puta postaje sinonimom jednoumlja. Zbog toga o ovome treba promisliti. Mislim da je jedinstvo koje Gospodin potiče jedinstvo u različitosti. Vjernici mogu biti različiti po načinu kako štuju Boga, po konfesionalnim razlikama koje imaju, ili kakvu organizacionu strukturu preferiraju, te kakav im je pogled na svijet po određenim pitanjima. Temeljna poveznica je vjera u gospodstvo Krista Isusa koji je Bog u punini i posrednik između čovjeka (čovječanstva) i Svemogućeg. Primjer za to je Trojstvo. U njemu postoji jedinstvo biti, mišljenja i djelovanja, ali postoji i različitost osoba, načina djelovanja i poslanja. Krist i Stvoritelj su jedno, ali svaki od njih ima svoju osobnost, a Duh Sveti, treća osoba Trojstva ujedno, i djelatna je sila Božja.

Kršćani tijekom povijesti, a još više u sadašnjosti, nisu bili jedinstveni oko toga tko će biti vidljivi predvodnik, niti gdje će im biti administrativni centar. Prema tome, to očito nije ključno kad govorimo o jedinstvu kako ga vidi Gospodin. Ipak, već od tih ranih dana kršćanstva, istinski Kristovi sljedbenici bili su jedinstveni u temeljenim odrednicama nauka i toga tko je i što je Gospodin. Njihova jedinstvenost bila je prožeta istim vjerovanjem oko toga tko je put, istina i život.

Govor o ekumenizmu nije cjelovit bez razumijevanja Velikog misijskog poslanja Gospodina Isusa Krista (Mt 28, 18-20). Ono je povezano prenošenjem nauka onima koji ga nisu upoznali. Poslanje polazi od činjenice da je Kristova duhovna vlast i moć suverena, konačna i svemoćna te prožima duhovni i materijalni svijet. Upravo zbog toga što se Kristova premoć očituje nad svim vidljivim i nevidljivim, njegovo poslanje je imperativ njegovim sljedbenicima. Velika misijska zapovijed daje tri smjernice. Prvo, potiče da se čine učenici među svim narodima, što daje poticaj za evangelizaciju. Kršćanstvo je nadnacionalna i transnacionalna religija. To znači da niti jedna nacija ili narod za sebe ne može tvrditi da ima primat vjere, niti može drugu isključiti iz vjere u Krista, a to se odnosi i na svakog pojedinca. Gospodin je u svom poslanju uspostavio i sakrament krštenja, koji predstavlja vidljivi pečat duhovnog jedinstva i zajedništva s Bogom. Treća smjernica povezana je s odgojem, poučavanjem i izgrađivanjem Kristovih učenika. Ovdje pronalazimo temelje odgoja djece u vjeri, ali i izgradnje odraslih u Kristovom nauku. Cjelovito poučavanje Kristovog nauka upućuje u sve svoje aspekte i na poticanje jedinstva u Duhu po vjeri u Krista Isusa.

Poticaji

Ekumenizam je vizija koju treba provoditi u životu. On počiva na pretpostavci različitosti, bez koje nema ekumenizma. Sramotne povijesne činjenice, kada su se različitosti uništavale, zatirale i zabranjivale, dio su prošlosti, a svijet jednoumlja i isključivosti je iza nas, ili bismo barem tako željeli. U današnjem vremenu, težnje za suradnjom, suživotom, prihvaćanjem i razumijevanjem drugih i drugačijih je potreba vremena i temelj ekumenizma. Oni koji nemaju sposobnost suživota, prihvaćanja i toleriranja drugih i drugačiji, te onih koji imaju različita uvjerenja, vjerovanja i ideje, ne mogu zagovarati ekumenizam, a još manje ga u životu i provoditi.

Ekumenizam je put koji uključuje djelovanje među onima koji vjeruju u suradnju zbog potrebe svjedočenja za Gospodina, a ne zbog želje da se drugog uvjerava u ispravnost vlastitih i pogrešnost njegovih stavova. Oni koji grade Kraljevstvo Božje nastoje ljudima pomoći da dođu do Spasitelja. U tom procesu manje je važno koje se vjeroispovijedanje ispovijeda i koji se obred održava ako je temelj vjerovanja zasnovan na tome da je Gospodin Isus - Krist, Bog i Spasitelj.

Ekumenizam podrazumijeva suradnju u cilju usuglašavanja stavova kako bi kršćanski govor i svjedočanstvo bili vjerodostojni. Kako bi se to ostvarilo treba biti tolerantan. Netolerancija, jednoumlje i ekstremizam bilo kojeg oblika (etnički, politički itd.), a posebno vjerskog, ukazuje na nevjeru, intelektualne ograničenosti i zloupotrebu vjere u egocentrične svrhe. Zbog toga kroz ekumenska nastojanja valja veličati Boga te vjerodostojno svjedočiti svijetu, posebno onomu koji je u traganju za Istinom. Gospodin u Iv 17, 26 podsjeća da je očitovao Božje ime, tj. Svemogućega. Božje očitovanje se vidi u spoznaji Istine, a Istina oslobađa, potiče, usmjerava, izgrađuje i pomaže da se živi život punine.

U ekumenskim nastojanjima današnjice postignuto je suglasje oko prihvaćanja, krštenja, euharistije i različitih eklezijalnih ustroja. Ipak još uvijek postoje izazovi te usuglašavanje stavova i zajedničko djelovanje po pitanjima etničkih netrpeljivosti, rasizma, siromaštva, seksizma, ratova, socijalne nepravde i različitih ideologija.

 

 

EMANUEL - molitvena zajednica

---------------------------

*******************

*******************

RADIO MARIA BOSNA
RADIO MARIA BOSNA

*****************

Radio Marija Hrvatske

iTunes

******************