O nama - Rreth Nesh

 Molitvenu zajednicu "Božije ljubavi" vodi: 

 

č.s. Svjetlana Rezo FDC, dipl.teolog

Elektronska pošta: rezomilka@gmail.com

STATUT Molitvene zajednice Božje ljubavi Travnik
STATUT prepravljen 28.10.2009(2).doc
Microsoft Word Document 96.5 KB

MOLITVENA ZAJEDNICA „BOŽIJE LJUBAVI“

 

Ovdje ćemo  pokušati detaljnije opisati karizmu koju kod nas ima zajednica „Božje ljubavi“.Ime u Bibliji znači samu osobu. Tko pozna Božje ime, on je s Bogom. Ime Isusovo je pobjedonosno na nebu, na zemlji, i pod zemljom. Tko god zazove Božje ime, bit će spašen, kaže prorok Joel (usp. Dj 2,21).

Svaki čovjek ima svoje ime i u tom imenu krije jedinstvenost, neponovljivost i sadržajnost svoje osobe. Imenom smo istrgnuti iz anonimnosti. Zapravo, tek kad imamo ime mi konkretno postojimo. Zato Bog imenom poziva sve u postojanje i daje čovjeku da imenuje stvorenja da bi i ona u njemu postojala (usp. Post 1,5.8.10;2,199. Bog preko proroka Izaije kaže svom narodu: “Imenom sam te zazvao, ti si moj!„ (Iz 43,1).

Ime nas dijeli od drugih i omogućuje drugima da nas nađu. Imenom stojimo pred Bogom kao bića voljena na jedinstven način. Ime molitvene zajednice Božje ljubavi je nastalo kad je sama zajednica izrasla iz Božje ljubavi putem evangelizacije i molitve po sili Duha Svetoga. Zajednica ima karizmatski statut koji je Crkva odobrila. Zajednica ima mnogo grupa u zemlji i inozemstvu. Bazira se na Bibliji i tradiciji Crkve. Prati liturgijski ritam i moli časoslov svakodnevno. Sama Zajednica,zahvaćena Božjom ljubavlju, osjetila je potrebu da tu ljubav učini vidljivom u ovome svijetu - dakle dobila je karizmu evangelizacije i molitve.

Ovaj naziv upozorava da je riječ o skupinama vjernika unutar Crkve. Da bismo to razumjeli, potrebno je razlikovati pokret u Crkvi od pokreta same Crkve. Pokreti u Crkvi su pojedinačna gibanja vjernika ili skupina vjernika. Tako su redovničke zajednice gibanja u Crkvi. Pokreti same Crkve su pak gibanja cijele Crkve u nekom smjeru. Tako je liturgijsko gibanje pokret čitave Crkve; jednako su tako i koncilsko gibanje te biblijsko gibanje pokreti u kojima se kreće čitava Crkva. Razlikuje se, dakle, gibanja u Crkvi od gibanja Crkve.

Zajednica „Božje ljubavi“ je gibanje u Crkvi. Nisu, naime, svi pozvani da budu sudionici zajednice „Božje ljubavi“. No, ukoliko zajednica potiče molitvu i osobito iskustvo molitve u cijeloj Crkvi, to molitveno gibanje obnavlja i obogaćuje samu Crkve. Molitva nije služba samo nekih članova Crkve, nego je ona bitan sadržaj u životu svakog sudionika Crkve. Zajednica Božje ljubavi je stoga kvasac molitvenog gibanja čitave Crkve. Ako je molitva disanje duše, onda je ona poticaj da se pročiste i aktiviraju „pluća“ cijele Crkve. Ako je molitva susretanje s Bogom i dijalog s njime, onda je to bitna služba Crkve. Ako se po molitvi dobiva sila Duha Svetoga, onda Crkva može biti spasonosna tek kad, uz ostalo, počne i moliti. Zato je molitva bitan sadržaj i bitna služba Crkve, te stoga ona ne može biti dužnost i pravo samo nekih članova nego čitave Crkve. Djela apostolska nas upozoravaju da je molitva jedan od četiri bitna životna sadržaja prve Crkve: apostolski nauk, zajedništvo, lomljenje kruha i molitva (usp. Dj 2,42).

Što je Crkva bila vjernija Bogu, što je bila svjesnija sebe, u sebi životnija, to je više živjela iz Biblije i za Bibliju. Stoga se upravo i Crkva na Drugom vatikanskom koncilu osjetila ponukanom da u temelje svoje velike obnove krajem drugog tisućljeća Kristova ugradi konstituciju o božanskoj objavi "Dei verbum - Božju riječ".Taj obnovni posao ni izdaleka nije završen, on još uvijek traje i predstavlja uvijek nov izazov svakomu kršćaninu i svakoj kršćanskoj zajednici. Tako možemo, u dobru smislu, na svoje vrijeme primijeniti riječi što ih čitamo kod proroka Amosa: ,,Evo, dolaze dani... kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žed vode, već slušanja riječi Gospodnje" (Amos 8,11).

 

Molitva u zajednici „Božje ljubavi“

 

Zajednica nije bilo kakva skupina koja bi se okupljala na tradicionalno shvaćenu uobičajenu molitvu. Njezin naziv želi reći da ona produbljuje, istražuje i otkriva molitvu kao sve izravniji dijalog s Bogom. Taj dijalog nastoji tako njegovati i izgrađivati da to bude doista istinsko susretanje s Bogom.

Zajednica ima svijest o tome da se evangelizacijom ne predaje samo neka informacija o Bogu i spasenju po Isusu Kristu, nego da se njome prvenstveno prenosi samo spasenje, a to znači novi život. Kršćanska vjera je novi vječni život nastao krštenjem. Taj novi život se ne prenosi samim navještajem, nego i Duhom Svetim. Duh Sveti je onaj koji je poslan da dovrši Isusovo djelo i izvrši svako posvećenje (IV. euharistijska molitva). Zato je potrebno iskustvo Duha Svetoga i njegova djelovanja u nama.

Apostoli su tri godine slušali Isusa i mogli su to iskustvo i dalje propovijedati. A ipak im je Isus rekao da čekaju dok ih ne odjene u Silu odozgor. Tek tada su oni postali sposobni ne samo autentično propovijedati nego i prenijeti spasenje na druge ljude. Zato se nakon prve Petrove propovijedi na dan Duhova obratilo na kršćansku vjeru tri tisuće ljudi (usp. Dj 2,41)

Zajednica „Božije ljubavi“ potiče u Crkvi molitvu koja dovodi do iskustva Duha Svetoga i kojom se život Kristov po Duhu prenosio na ljude. Kad u Crkvi ovo iskustvo vjere bude snažno prisutno, ljudi će se početi masovno obraćati Crkvi. Tada će svi članovi Crkve moći prenositi život. Zajednica ide prema reevangelizaciji Crkve da bi se omogućila evangelizacija svijeta. Papa Pavao VI piše: „Crkvi je prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo izvornoga kršćanskoga života“ (EN 41). O Životu je dakle riječ. A taj se život dobiva po Duhu Svetome. “Moglo bi se reći“, kaže papa Pavao VI., „da je Duh Sveti u evangelizaciji glavni činitelj.»

Drugim riječima, potrebno je da prvo vjernici prihvate djelovanje Duha Svetoga, a onda da i druge dovedu do iskustva djelovanja Duha Svetoga. Tom cilju vode molitve koje otkrivaju i mole sudionici molitvene zajednice.

„Naše je uistinu teško vrijeme osobito potrebno baš molitve“, upozorava papa Ivan Pavao II. (DEV 65). Ovaj papa molitvene skupine naziva znakom utjehe čije iskustvo doprinosi da u cijeloj Crkvi ožive molitva i svetost. „I u novije vrijeme“, kaže on, „sve više raste broj ljudi koji – u različitim pokretima i grupama što se sve više šire - stavljaju molitvu na prvo mjesto, te njome nastoje obnoviti duhovni život. Taj je simptom vrlo značajan i osobito utješan. Iz takva iskustva potječe zbiljski doprinos da među vjernicima ponovo oživi molitva, te da kroz sve to bolje shvate Duha Svetoga kao onoga koji u dušama budi veliku želju za svetošću“ (DEV 65).

Zajednici je cilj poticati molitvu koja mijenja ljude. Samo Bog može mijenjati ljude. Prva takva temeljna promjena je iskustvo vjere koje prosvjetljuje čovjeka i otkriva mu sve bogatstvo Crkve, te ga uvodi u svjesno zajedništvo s prisutnim Bogom.

Moramo biti svjesni da se većina sudionika molitvenih skupova i seminara duhovnih obnova, dakle ljudi s iskustvom vjere i djelotvorne molitve, ne pridružuju skupinama. Oni samostalno žive, mole, svaki dan provode predloženi život za rast u vjeri i na taj način svjedoče u župi ili na mjestu gdje žive i rade. Ne moraju svi rasti na isti način. Nisu svi pozvani da rastu u formalnom članstvu zajednice. Postoje stupnjevi i načini kako se raste u vjeri i u iskustvu vjere. Jedni rastu individualno, drugi u župama, treći u zajednici „Božije ljubavi“.

 

Odnos prema drugim zajednicama

 

Zajednica nije konkurencija nekim drugim zajednicama niti se od njih dijeli nekim velikim razlikama. Ona ima zajedništvo sa svima – kao ona koja koristi služenje drugih i želi svojim služenjem poslužiti drugim. Različite su karizme koje Bog putem zajednice daje Crkvi i karizme koje daje putem drugih zajednica. U župniku u župi, u biskupu u biskupiji - sve su zajednice vidljivo okupljene na služenje čitavom Tijelu Crkvi. Svaki se vjernik uključuje u onu skupinu u župi za koju se osjeća pozvanim ili pak ostaje izvan svih skupina i tako raste. Bog je onaj koji svakome daje poziv i poslanje, i to je odlučujuće za svakog vjernika u župi.

Između raznih zajednica vlada sestrinsko i bratsko raspoloženje u kojem se svaki raduje rastu drugoga. Skupine služe svojim vjernicima, a same ostaju ono što jesu; čuvaju svoj identitet da bi mogle stalno pomagati i služiti drugim karizmama koje im je Bog dao za izgradnju Crkve i posvećenje svijeta.

Ta razlika i to jedinstvo su bitni za razumijevanje raznih gibanja u crkvi. Nijedno od njih nije cijela Crkva, a opet svako od njih služi čitavoj Crkvi. Jedinstvo u različitosti je ideal crkvenog zajedništva. To jedinstvo se okuplja u institucionalnim predstavnicima Crkve: papi, biskupima, svećenicima - i to osobito u slavljenju euharistije. Koliko god bi bilo opravdano slavljenje euharistije u skupinama, ono bi trebalo biti dopušteno samo preko tjedna. Nedjeljna euharistija bi morala okupiti sva gibanja, sve karizme, sve skupine u zajedništvo Tijela Kristova koje je prisutno u župi. Župna euharistija je zapravo konkretno okupljena cijela Crkva. Skupine nisu cijela Crkva, nego je župna zajednica Crkva. Skupine se tu nalaze u službi izgradnje župne Crkve, pa se to mora odražavati i u euharistijskom slavlju.

 

Poziv i poslanje

 

Temeljna jednakost svih vjernika u Crkvi, hijerarhijski i laički, jest u pozivu i poslanju. Svi su pozvani da po krštenju budu dionici božanske naravi u slavi, zajedno s Isusom, kao subaštinici Kristovi. Također su svi poslani da svijetu donose Kristov spas. Bog je svakom vjerniku dao zvanje – karizmu – sposobnost s kojom služi drugima, zaslužuje za svoje životne potrebe i tako Duhom Božjim na tom mjestu posvećuje svijet. To je njegova karizma u svijetu.

Svaki vjernik ima još i jedno svoje neotuđivo mjesto u Crkvi kamo je pozvan i poslan, za tu službu on dobiva svoje posebne karizme. Tako Bog ljudskom društvu, da bi onofunkcioniralo, daje zvanja, a Crkvi daje darove Duha Svetoga da bi se očitovala kao Božje djelo usred svijeta – kao svijetlo uzdignuto usred svijeta (usp. LG 1). Svaki vjernik ima svoje neosporivo mjesto u svijetu i u Crkvi. Svi dakle imamo isti poziv i isto poslanje. No, različite su nam službe, načini, mjesta gdje se tom pozivu odazivamo i gdje to poslanje vršimo. Tako u Crkvi razlikujemo dvije osnovne službe:hijerarhijsku i laičku.

Hijerarhijska je prvenstveno služba u crkvi i služi posvećenju laika, dok je laička služba prvenstveno u svijetu i služi posvećenju toga svijeta. No, i laik i klerik žive zajedništvo u Crkvi da bi svaki na svom mjestu mogao služiti.

Zajednica ima svoje osobito zvanje i poslanje u promoviranju molitve i iskustva vjere, te time i u evangeliziranju. Ona naime uči moliti, i moleći ulazi u iskustvo vjere, organizirajući specijalni rad u skupinama i sabirući svjedočanstva pojedinaca, ona evangelizira svijet. Da bi to mogla, ona najprije služi svojom karizmom u reevangelizaciji Crkve, što znači da Crkvu čini osjetljivom za molitvu i iskustvo vjere, te joj time pomaže da bude sposobna za evangelizaciju svijeta.To je zadaća čitave Crkve, a to znači da je službeno mogu obavljati svi oni pojedinci i skupine koji su u Crkvi posebno osposobljeni i od zakonite crkvene vlasti poslani za to djelo. Zajednica molitvenih skupina poput kvasca pomaže Crkvi u dijelu evangelizacije: Bog daje poticaje Crkvi i govori joj preko pojedinog vjernika a onda posebno preko svake skupine u Crkvi.

Svaka karizma pojedinca ili skupine nije privatna karizma, nego karizma cijele Crkve. To znači da ona iz Crkve izlazi i za nju se daje. I molitvena zajednica „Božije ljubavi“ nije neka izvan Crkvena skupina, nego dio oživljene Crkve i milosti danih Crkvi i za Crkvu. Tako sada možemo lakše shvatiti ime, poslanje i poziv zajednice. Iz tog se jasno vidi da je ona Božje djelo i opet potpuno u tkivu Crkve. Živeći tu karizmu vjernici se posvećuju, nalaze u njoj vrata spasa i ujedno žive u Božjoj zaštiti. Živjeti u volji Božjoj znači živjeti spas.

 

Molitva koja mijenja

 

Osim promicanja molitve i iskustva vjere, Zajednica moli za darove Duha Svetoga, te tako pomaže da se u pojedincima i zajednicama probude osobne i zajedničke karizme za služenje Crkvi i svijetu. Sve to služi reevangelizaciji Crkve i evangelizaciji svijeta.

Promičući molitvu, zajednica stalno moli. Svoju karizmu ona ne vidi samo u tome da drugima prenosi iskustvo molitve i darove Duha Svetoga, zajedno s krepostima, nego u tome da moli za Crkvu i svijet. Ona nastoji organizirati mreže molitava kojima snagom Božje milosti stvara povoljne okolnosti za evangelizaciju. No, ona moli i za bolje odnose u društvu, za pravdu i mir u zemlji u kojoj živimo, za svaku strukturu društva posebno. Na taj način ona želi biti stalni pomoćnik društva i Crkve, moleći za njih Božju pomoć.Moleći tako, stvara prostore u kojima djeluje Duh Sveti.

Mijenjati molitvom i postom društvene strukture i međuljudske odnose osobita je karizma Zajednice. Ona je svjesna da samo Bog može mijenjati čovjeka i njegovo srce. Čovjek može sve oko sebe mijenjati, ali sebe ne može promijeniti. On robuje sili grijeha i od toga zla ga može osloboditi samo Bog. „Jadan ti sam ja čovjek“, piše sv. Pavao, „tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela!“ (Rim 7, 24). Tko će nas od toga ropstva osloboditi? Sv. Pavao piše: „Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i čovjek može potaći dobre promjene u društvu i prirodi. To je neka vrst temeljnog iskustva“. Zajednica moli snagu za promjenu ljudi, a time i društva i njegovih nepravednih struktura i odnosa, što je temeljni odnos za sve druge promjene.

Bog treba molitelje da bi ljudima mogao pružiti svoju pomoć. Molitelj je poput ruke u koju liječnik daje injekciju da bi liječio upalu pluća. Društvo je poput jedne osobe, kažu crkveni oci. Postoji neko ontološko zajedništvo u krvi i mesu, u grijehu, smrti i sudbini cijelog čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka sa starim Adamom. Novi Adam,Crkva, jest novo društvo, novi narod Božji, očitovanje novog stvorenja po smrti i uskrsnuću Isusa Krista. To je crkveno zajedništvo u kojem smo svi mi u Kristovu Tijelu udovi jedan drugome. Po toj duhovnoj logici Bog treba udove Tijela Kristova, da bi oživio i ozdravio društvo.

Molitelji za to stoje pred Bogom za društvo, za obitelj, za radna mjesta, za Crkvu, za narod, za državu, za svijet. To je veličanstvena mogućnost stvaranja novog svijeta. To je vizija boljeg čovjeka i nove slobode. Papa govori o toj nevjerojatnoj viziji. “Divna je također i spasonosna misao: koliko god je po svem svijetu – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – rasprostranjena molitva, toliko je također rasprostranjena i djelatnost Duha Svetoga. U mnogim pojedincima i u mnogim zajednicama sazrijeva svijest o ovome: unatoč munjevitom napretku tehničko – znanstvene civilizacije, unatoč osvajanju i postignutim ciljevima, čovjek živi pod stalnim prijetnjama, čovječanstvo je u opasnosti. Pod tom prijetnjom i još više pred iskustvom i stvarnoj najtežoj čovjekovoj iskvarenosti. Pojedine osobe i cijele zajednice, vođene unutarnjim osjećajem vjere, traže snagu koja bi bila kadra čovjeka opet podignuti i spasiti ga od njega samoga, od njegovih vlastitih zabluda i promašaja koje često i sama njegova dostignuća čine kobnima. Tako otkriva molitvu u kojoj se očituje „Duh koji potpomaže našu nemoć.“ „Na taj se način mnoge duše vraćaju molitvi i po njoj približavaju Duhu Svetom“ (DEV 65).

Vođena duhom Božjim i učiteljstvom Crkve, Zajednica gleda otvorenim očima na nemoći, nasilja, nepravde i sukobe ljudi, te molitvom od Boga traži pomoć i spas za svaku ljudsku zajednicu i za pojedince. Ona to čini i zato jer je doživjela i velika uslišanja, jer svakodnevno vidi plodove svojih molitava. Sve je moguće mijenjati po molitvi koja najviše mijenja samogamolitelja. Zato molitelji i imaju iskustvo da se po molitvi mijenjaju i oni sami, pa im to daje životni elan, zdravlje, čudesna uslišanja, osjećaj korisnosti za ljude i društvo, te radost što time najviše dobra donose upravo ljudima. Tako unose nadu u svijet i pokazuju da u njemu nema nepremostivih zapreka, te da se svaka prijetnja pojedincu i svijetu može otkloniti molitvom i postom. Bog je svemoguć i on po molitvi dolazi spašavati svijet.

Poziv i poslanje Zajednice je, prema tome, molitva za temeljno oslobođenje svijeta i za njegovu evangelizaciju. Temeljno oslobođenje svijeta je oslobođenje od grijeha, smrti i đavla. Sve su to područja mraka, mržnje i pakla. A smrt i mržnja se udaljavaju unošenjem svijetla i ljubavi. Dopuštajući da ga Bog po molitvi i postu mijenja, molitelj postaje svijetlo svijeta i providnik sile Božje za svijet. Time bivaju oslobođeni temeljni elementi za evangelizaciju ili spas svijeta i njegovo preoblikovanje prema Evanđelju Isusa krista

 

Izvadak iz knjige OBDARENI umjesto uvoda o ovoj Molitvenoj zajednici

EMANUEL - molitvena zajednica

---------------------------

*******************

*******************

RADIO MARIA BOSNA
RADIO MARIA BOSNA

*****************

Radio Marija Hrvatske

iTunes

******************