Prošli smo mjesec imali u Hrvatskoj priliku ugostiti evangelizacijsku zajednicu iz SAD-a: voditeljicu gospođu Joannu Petronella i članove njezina tima. Vjerujemo da su oni koji su prisustvovali našim susretima bili u najmanju ruku začuđeni onime što su ondje doživjeli. Zašto? 

Zašto smo ih pozvali?

Kristofori već treću godinu isprobavaju različite metode evangelizacije u Hrvatskoj. Namjeravamo izraditi studiju o uspješnosti pojedinih metoda. O tom našem projektu obavijestili smo sve naše biskupe i provincijale a o njemu smo također pisali u Booku. Poticaj za projekt dobili smo na prvom simpoziju novoosnovanog Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, na kojem se, na poziv Vijeća, okupilo 250 evangelizatora iz Katoličke crkve. Simpoziju je prisustvovao i predstavnik Kristofora. Crkva je svjesna da u mnogim zemljama premali broj katolika živi svoju vjeru u zajedništvu s Crkvom, pa tako i s Bogom, i svjesna je da redoviti pastoral u svojim smjernicama gotovo da i nema ozbiljnijih 'točaka' vezanih za reevangelizaciju tih nominalnih vjernika. Zato nas je pozvala da se svi uključimo prema svojim mogućnostima i pozivu koji imamo. Gospođu Joanne i njezin tim pozvali smo iz vrlo specifičnog razloga. Naime, ona je navršila 81 godinu i još je vrlo aktivna u evangelizaciji. Nedavno je operirala kuk, ima velikih problema s koljenom, jedva stoji na nogama i koristi invalidska kolica, a u šest je dana uspjela održati šest susreta. Na tim je susretima govorila po najmanje sat vremena a zatim molila za pojedince po barem dva i pol sata.

Tko je Joanne Petronella?

Joanne je katolički laik, majka šestero djece i baka mnogobrojne unučadi i praunučadi. Odrasla je u katoličkoj obitelji u kojoj se gajila snažna pobožnost prema Praškom Djetetu Isusu. Naime, kad je njezina majka u mladosti oboljela od tuberkuloze, završila je u bolnici u vrlo kritičnom stanju. Moleći, dobila je viziju kako Dijete Isus ulazi u bolnicu, dolazi u njezinu sobu i prima je za ruku. U tom je trenutku osjetila da ozdravlja i, zaista – za dva je dana otišla kući potpuno zdrava. To je bio početak čudesnih događanja u njezinoj obitelji. Joanne je pohađala katoličku školu u kojoj je imala odlične učitelje a posebno se sjeća časne sestre koja ju je pripremala za sakrament svete potvrde. Sestra joj je govorila neka stalno moli da je Duh Sveti ne zaobiđe kad biskup bude položio svoje ruke na nju, i ona je to itekako doslovno shvatila. Nakon što su se vratili s krizme, otišla je u svoju sobu zahvaliti Bogu na primljenim darovima i odjednom je počela nekontrolirano govoriti u jezicima koje nije poznavala. Nije znala što joj se događa, ali je znala da je u tome što joj se događa prisutan Bog. Kad se je nakon dvadesetak godina (1967. g.) susrela s Karizmatskom obnovom, koja je tada bila na svome početku, shvatila je da je na krizmi dobila dar jezika. Tada je započelo njezino evangelizacijsko djelovanje. Do sada je evangelizirala u 42 zemlje, najviše na Bliskom istoku. Bila je vrlo dobra prijateljica svete Majke Terezije, koja je snažno utjecala na njezin život. Sjeća se kad je, kako se to kod nas kaže, mlada i nadobudna zbog evangelizacijskih uspjeha, prvi put susrela Majku Tereziju. Nije joj dugo trebalo da shvati kako je ona, u usporedbi sa svetošću Majke Terezije, gotovo ništa. Od nje je naučila koliko Isus voli teške bolesnike. Iako Joannino poslanje nije jednako, ono uključuje jednaku ljubav za patnike; Bog je htio da Joanne moli za njihovo ozdravljenje, i to ne samo tijela nego daleko više, duše i duha. Na svakom je susretu u Hrvatskoj tako molila također za barem dvadesetak oboljelih od raka te od nekih drugih teških bolesti. Sama kaže da je to za nju nevjerojatna povlastica – da može služiti onima koji se nalaze u tako teškim situacijama. Joannin je moto da katolici ne bi trebali izgubiti ništa što im se u životu događa jer svaku patnju možemo prikazati za nečiju potrebu, a za svaki blagoslov možemo proslavljati Boga. Nije malo onih kojima upravo tako i kaže – da neće ozdraviti, ali da mogu svoju patnju pretvoriti u radost ako je prikažu u ljubavi za spasenje grešnika, jer postoji i veća radost od toga da čovjek bude zdrav a ta je radost sadržana u tome da ljubi Boga i bližnjega i da mu na efektivan način služi. Prikazivanje vlastitog trpljenja za druge, življenje je Božje ljubavi koja donosi duboku radost i duboki nutarnji mir. Onima pak što dožive ozdravljenje, savjetuje neka drugima svjedoče o tome što je Bog učinio za njih i neka, iz zahvalnosti, žive svoju vjeru dublje i istinskije.

Susret s papom

Joanne je imala posebnu povlasticu da je u privatnu audijenciju primi sveti papa Ivan Pavao II., koji je tom prigodom blagoslovio njezinu službu. Ona zna koliko vrijedi blagoslov pape i biskupa i zato potiče laike da traže blagoslov od svojih biskupa i svećenika za ono što rade, i to ne samo za ono što se tiče evangelizacije nego i za ono čime se bave profesionalno. Joanne smatra da katolik ne može ništa što radi izdvojiti iz svojeg katoličanstva, nego treba sve to podrediti svjedočenju svoje vjere. Kad sam je pitao misli li ikada otići u mirovinu i svoju službu prepustiti mlađima, rekla mi je da je o tome razmišljala, no kad je vidjela papu Ivana Pavla II. kako zadnjim snagama propovijeda i blagoslivlja okupljeni narod na trgu Sv. Petra, znala je da ni ona neće nikada odustati, makar evangelizirala liječnike i medicinske sestre na smrtnoj postelji u bolnici. Čak misli kako najviše može učiniti upravo sada kad je tjelesno najnemoćnija i kad joj se umara i razum pa ne može propovijedati kao nekad. Kao apostol Pavao, koji je znao da je Bog najjači kad je on najslabiji, tako i ona smatra kako sada, u svojoj slabosti, svojom ljudskošću, najmanje sprečava Duha Svetoga da djeluje. Dok ovo pišem, Joanne leži u krevetu jer je jučer nezgodno pala i glavom udarila u stubu tako da su joj liječnici morali šivati duboku posjekotinu na čelu. Danas neće moći održati susret u Dugom Selu, ali će zato sutra, na Duhove, biti u Osijeku. Mnogima je to potpuno neshvatljivo, no ona u ovakvim situacijama uvijek uzima kao uzor papu Ivana Pavla II. koji nije odustao do kraja.

Joanne i Hrvatska

Joanni je ovo već treći posjet Hrvatskoj. Dva puta je u Hrvatskoj bila za vrijeme Rata, kad je posjetila i BiH. Prije svoga trećeg dolaska, pitala me o čemu bih volio da progovori Hrvatima. Rekao sam joj da se malo tko sjeća onoga što je prije dvadesetak godina, za svog prijašnjeg posjeta Hrvatskoj, govorila, ali da se mnogi još uvijek sjećaju njezine molitve. Tada smo održali susrete u raznim mjestima, no posebno mi je u sjećanju ostao boravak u Uskoplju, koje se tada nalazilo u okruženju. Tamošnji nam je župnik rekao da je te godine imao oko 170 sprovoda poginulih župljana. Molili smo pojedinačno za sve one koji su to htjeli i siguran sam da se mnogi sjećaju Božjeg dodira po tim molitvama. Nikad neću zaboraviti dan kada smo posjetili izbjeglice u kampu u Mađarskoj. Oni su očekivali poklone, a mi smo rekli da smo za njih došli moliti. Među njima je bilo i mnogo Muslimana. Vani je putem razglasa svirala novokomponirana glazba a mi smo pod drvećem počeli moliti za ljude. Ispočetka je ondje bila grupica ljudi, no kako su prvi koji su došli počeli svjedočiti drugima što im se dogodilo za vrijeme molitve, ubrzo se stvorio veliki red. Vrhunac za vrijeme molitve dogodio se kad je dvanaestogodišnja Muslimanka, gluhonijema od rođenja pročula i progovorila svoje prve riječi. Kad joj je Duh Sveti otvorio uši, ona se doslovno šokirala kad je čula glazbu s razglasa. Uhvatila se za ženu koja je molila za nju i dugo je nije mogla pustiti. Možete si samo zamisliti kakav je šok doživjela djevojčičina majka; ni mi koji smo tome svjedočili, nećemo to nikad zaboraviti. Jaonnu je Bog obdario i darom proroštva, kojim je u mnogočemu usmjerila živote mnogih, pa i moj život. Na prvom susretu, koji se održao prošle subote na Jelenovcu, dobila je viziju kako iz Hrvatske odlazi u svijet mnogo evangelizatora, koje će Bog poslati jer ima posebnu ljubav za Hrvatsku. To je potvrda proroštva koje je Bog dao jednome afrikancu prije više godina. Njemu je Bog pokazivao zapadnu Europu prije tridesetak godina. Crkve su tada bile prepune ljudi. Zatim mu je pokazao stanje kakvo će biti dvadesetak godina nakon toga – koje se itekako obistinilo. Vizija se nastavljala ovako: mnoge crkve će diljem zapadne Europe biti prazne i prodavat će se i mnogo će ljudi otići iz Crkve i od Boga. Na kraju mu je Bog rekao da će zapadnoj Europi dati još jednu priliku jer iz nje bili slani misionari koji su u prošlosti evangelizirali čitav svijet. Rekao mu je da će Europu evangelizirati misionari laici i svećenici iz jedne male zemlje, Hrvatske. Taj čovjek do tada nije o Hrvatskoj znao gotovo ništa. Kad pogledamo naše crkve koje su još uvijek pune istinskih vjernika, naše svećenike i biskupe, moramo biti ponosni na ljubav Božju koju ima prema nama.