Anja Šovagović

 

Ustrajni u ljubavi

 

Anja Šovagović

Kamo ide riječ?

 

Zar je važna riječ?

Što nam još nudi ta kazališna riječ i tko to za njom još uvijek pati?

Imamo li mi koji se bavimo kazalištem onu uzvišenu i svetu potrebu za kreacijom bez koje je nemoguće oblikovati riječ, bez koje je nemoguće stvoriti svijet? Imamo li je još uvijek ili se izgubila u lutanjima ljudskih izražaja, zaborava, lijenosti, medija?

Je li kazalište postalo samo sebi svrhom, je li kazalištu postala nevažna i dosadna i pretenciozna i nerazumljiva, je li kazalište otpisalo svoju riječ? 
Gdje je ona uzvišenost, začudnost, ljepota, postoji li još uvijek ona davna, iskonska čovjekova potreba: reći riječ drugom čovjeku?

Treba li nam ta riječ?

I što je, zapravo, riječ? Um, govor, smisao?

U kazalištu je, dakle, riječ svih ovih stoljeća postavljena u samu srž umjetnosti. Riječ je u dramskom stvaralaštvu i glazba i pokret i grimasa i gesta. Riječ je centar događaja, riječ je središte doživljaja. Riječ pokreće, priča, riječ mami emociju, nudi rasplet, riječ ushićuje točnošću, upornošću, riječ ima viziju. Riječ ima dramaturgiju.

Riječ je: Biti ili ne biti, riječ je: I Brut je častan čovjek, riječ je: Riječi, riječi, riječi, riječ je: Kraljevstvo za konja, riječ je: Nešto je trulo u državi Danskoj… riječ je: Ubost ću te na kraju balade!

I ta se riječ u kazalištu svakom novom predstavom iznova rađa, iznova pronalazi njezin krajnji smisao, iznova artikulira, iznova interpretira, iznova gubi i traži. Tu riječ u kazalištu izgovara glumac, mučeći se kao dijete koje uči govoriti. Koje uči komunicirati, koje uči kako emociju izraziti govorom, riječju. Pa muca, zastajkuje, grca, smije se svojoj muci, plače nad svojom nemoći, nad svojom lažnom riječju, pa hvata pravi ton, pravu boju, točnu logiku, iskrenu intonaciju. I koliko se god trudi tijelom, rukom, nogama, kostimom, frizurom, golotinjom, gestikulacijom… upotpuniti svoje lice, pronaći svoju ulogu u svome fizisu i svojoj duši, ona zadnja, krajnja, izdajnička riječ bit će ta koja će odrediti kvalitetu i točnost njegova stanja i njegove stopljenosti s ulogom, njegovog pogotka u bit problema. Ona misao u mozgu kojom će interpretacija riječi dobiti svoj konačni smisao bit će njegov smijeh i zadovoljstvo jer je točnošću izgovora podario sebi svoju ulogu.

Ma, što je to, k vragu, ta riječ koja me toliko opsjeda i zbog koje se stalno i uvijek iznova pitam o tome kamo ideš, kazalište? Ideš li prema svojoj konačnoj riječi ili želiš zaboraviti tu prvu riječ?

Riječi nisu note, nisu partiture koje se moraju odsvirati, riječi nisu boje koje se moraju stopiti u sklad, riječi nisu pokretne slike koje nam same govore svojom ekspresijom! Riječi, naravno, mogu biti sve to i još nešto više i bolje i izražajnije i paklenije i ljepše!

Koliko li je samo ljudskih akcija, događaja, pokrenuto riječima! Koliko li je samo strasnih, nepotrebnih istina bačeno u lice riječima! Koliko li je samo ljepote i ljubavi otkriveno u riječima, koliko li smo samo krivih riječi izgovorili i čuli u našim životima!
Koliko ljudskih sudbina određeno možda samo jednom jedinom riječju.

Možda samo jednom jedinom krivom rečenicom povrijedismo svoga prijatelja, svoju publiku. Možda samo jednom jedinom krivo izgovorenom rečenicom bacismo u vjetar sve one gomile riječi koje su bile ispravno, točno, talentirano izgovorene. Možda samo jednom glupom rečenicom iznevjerismo cijelu mukotrpno poslaganu piramidu blistavih i važnih riječi.

Kako je ubojita, a kako je nestalna, kako je topla, a kako može biti hladna jedna jedina riječ.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. I stvori sve što postoji.

U stvaranju teatarskog cijelog svijeta ona nam i dalje pokazuje svjetlo koje će biti. U rađanju naših umjetničkih, izmaštanih, nepostojećih, tuđih i svačijih scenskih života, riječ nam daje putokaz i smiraj. I čini nas sigurnim. Daje nam okvir i spremnost na rizik, daje nam smisao. Daje nam pristup u duh nekih napisanih ljudi, nekih napisanih sudbina. Riječima mislimo i stvaramo, riječima oblikujemo neizdrživu potrebu kojom učimo kazalište. I dok god ustrajemo u ljubavi spram riječi, dok je god obnavljamo i u njoj uživamo, voljet će i nas taj drugi čovjek koji nas gleda. Prožimat ćemo se ljubavnim riječima, on u tami publike, a mi u svjetlu pozornice. I ta će nam ljubavna igra uvijek i zauvijek podariti kazalište.

Jer, ostalo je šutnja.

Kaže riječ.

 

 

EMANUEL - molitvena zajednica

---------------------------

*******************

*******************

RADIO MARIA BOSNA
RADIO MARIA BOSNA

*****************

Radio Marija Hrvatske

iTunes

******************